Koliko puta ste rekli „da”, iako ste u sebi jasno osjećali „ne”?
Telefon je zazvonio baš kada ste se spremali izaći. S druge strane čuo se poznat glas i pitanje koje ste već toliko puta čuli.
„Možeš li mi samo nešto pomoći? Neće dugo trajati.”
Pogledali ste na sat. Znali ste da ćete zakasniti. Imali ste vlastite planove i nešto čemu ste se radovali cijeli dan.
Ali prije nego što ste stigli razmisliti, čuli ste sebe kako odgovarate:
„Naravno, nema problema.”
Spustili ste telefon i osjetili nelagodu.
Niste bili ljuti na osobu koja vas je zamolila za pomoć. Ona nije mogla znati da vam taj trenutak ne odgovara.
Vi ste bili ti koji niste rekli šta vam je potrebno.
Možda vam je poznata takva situacija.
Pristanete na nešto jer ne želite razočarati drugu osobu. Prešutite svoje mišljenje kako biste izbjegli neslaganje. Ostanete duže na poslu, preuzmete još jednu obavezu ili odgodite vlastite planove jer vam je teško odbiti nečiji zahtjev.
A kasnije se pitate zašto drugi toliko očekuju od vas.
Ponekad odgovor nije samo u njihovim očekivanjima, nego i u granicama koje nikada nismo jasno izrazili.
Ipak, postavljanje granica nije uvijek jednostavno.
Posebno ako smo dugo vjerovali da biti dobar čovjek znači uvijek biti dostupan, razumjeti druge i ne stvarati probleme.
Kada tuđe zadovoljstvo postane važnije od vlastitog
Postoje ljudi koji gotovo uvijek primijete kada je nekome potrebna pomoć.
Saslušat će prijatelja, preuzeti dodatni posao, pronaći vrijeme za porodicu i potruditi se da niko ne ostane razočaran.
Drugi ih često opisuju kao pouzdane, pažljive i nesebične.
I zaista, to mogu biti lijepe osobine.
Ali šta se događa kada ista ta osoba gotovo nikada ne pita sebe ima li dovoljno vremena, energije ili želje da ispuni sva ta očekivanja?
U početku možda ne primjećuje problem. Drago joj je što može pomoći.
S vremenom, međutim, može se pojaviti osjećaj da njene potrebe uvijek dolaze posljednje.
Možda počinje osjećati nezadovoljstvo prema ljudima kojima je ranije rado izlazila u susret.
Možda se pita zašto niko ne primjećuje koliko se trudi.
A možda najviše zamjera sebi što ponovo nije uspjela reći ono što zaista misli.
Tu se otvara važno pitanje.
Zašto nam je ponekad lakše razočarati sebe nego rizikovati da razočaramo nekoga drugog?
Odgovor nije isti za svakoga.
Neko se boji sukoba. Neko želi zadržati dobre odnose. Neko je odrastao u okruženju u kojem se neslaganje doživljavalo kao neposlušnost ili nepoštovanje.
A neko je jednostavno navikao da bude osoba na koju se svi oslanjaju.
Kada se takvo ponašanje ponavlja godinama, možemo početi osjećati da nemamo pravo promijeniti ga.
Ali imamo.
Jedno „ne” koje je bilo teže izgovoriti nego što sam očekivala
Zamislimo jednu situaciju iz svakodnevnog života.
Dogovorila sam slobodno poslijepodne. Nakon naporne sedmice željela sam otići u šetnju, provesti malo vremena na svježem zraku i jednostavno uživati bez obaveza.
Tada me nazvala poznanica i zamolila da joj pomognem oko nečega što nije bilo hitno.
Moja prva reakcija bila je da pristanem.
U glavi sam već počela mijenjati svoje planove.
A onda sam se zapitala zašto to radim.
Nisam imala ništa protiv toga da pomognem. Ali nisam željela ponovo otkazati nešto što je meni bilo važno.
I prvi put sam odlučila odgovoriti drugačije.
„Danas ne mogu, već imam planove. Ako ti odgovara, možemo to pogledati neki drugi dan.”
Nakon što sam izgovorila te riječi, očekivala sam nezadovoljstvo.
Možda će pomisliti da sam sebična. Možda će se naljutiti.
Ali odgovor je bio sasvim jednostavan.
„U redu, nema problema.”
Razgovor se završio, a meni je trebalo još nekoliko trenutaka da shvatim koliko sam unaprijed brinula zbog reakcije koja se nije ni dogodila.
Naravno, ljudi neće uvijek reagovati tako mirno. Nekada će biti razočarani, nekada će pokušati promijeniti našu odluku, a ponekad će se i naljutiti.
Ali tada sam razumjela jednu važnu stvar.
To što se nekome ne dopada moja granica ne znači automatski da je ta granica pogrešna.
Možemo razumjeti tuđe potrebe, a da pritom ne zanemarimo vlastite.
I možemo odbiti određeni zahtjev, a da time ne odbacujemo osobu.
Samopouzdanje nije isto što i glasnoća
Kada pomislimo na samouvjerenu osobu, često zamišljamo nekoga ko govori odlučno, lako izražava mišljenje i ne ustručava se zauzeti za sebe.
Ali samopouzdanje ne mora tako izgledati.
Neki ljudi djeluju vrlo sigurno dok govore pred velikom grupom, a teško im je reći bliskoj osobi da ih je nešto povrijedilo.
Drugi se bez problema snalaze u zahtjevnim poslovnim situacijama, ali osjećaju nelagodu kada trebaju zatražiti ono što im pripada.
Samopouzdanje nije jedna osobina koja se jednako pokazuje u svim okolnostima.
Možemo se osjećati sposobno u jednoj oblasti života, a nesigurno u drugoj.
Zato postavljanje granica nije pitanje toga koliko smo glasni, odlučni ili dominantni.
Mnogo je važnije možemo li prepoznati šta nam odgovara, izraziti to jasno i prihvatiti činjenicu da se druga osoba možda neće složiti.
Možete reći „ne” mirnim glasom.
Možete se ne slagati bez svađe.
Možete zatražiti poštovanje bez potrebe da drugu osobu ponižavate.
Samopouzdanje se ponekad pokazuje upravo u sposobnosti da ostanemo mirni dok zastupamo ono što nam je važno.
Zašto imamo potrebu toliko objašnjavati svoje odluke?
Možda ste primijetili koliko riječi ponekad koristimo kada želimo nekoga odbiti.
Umjesto jednostavnog odgovora, počinjemo se opravdavati.
Objašnjavamo zašto nemamo vremena, zašto smo umorni, šta smo planirali i zbog čega nam nešto ne odgovara.
Ponekad čak tražimo izgovor jer nam se vlastiti razlog ne čini dovoljno opravdanim.
Kao da naše „ne” vrijedi samo ako druga osoba prihvati naše objašnjenje.
Naravno, u mnogim odnosima objašnjenje je znak poštovanja. Na poslu, u porodici i u partnerskim odnosima važno je razgovarati o očekivanjima i dogovorima.
Ali nije svaka lična odluka predmet pregovora.
Ponekad je sasvim dovoljno reći da nešto ne možemo preuzeti.
To ne znači da smo hladni ili nezainteresovani.
Znači da razlikujemo ljubaznost od obaveze da uvijek udovoljimo drugima.
A ta razlika može značajno promijeniti način na koji doživljavamo sebe.
Granice nisu zidovi između ljudi
Kada počnemo govoriti o granicama, neko može pomisliti da to znači udaljavanje od drugih.
Da trebamo manje pomagati, biti oprezniji u odnosima ili se prvenstveno baviti sobom.
Međutim, zdrave granice ne moraju nas udaljiti od ljudi.
Naprotiv, mogu pomoći da naši odnosi postanu iskreniji.
Zamislite prijateljstvo u kojem jedna osoba uvijek pristaje na planove druge, iako joj oni često ne odgovaraju.
Naizgled nema neslaganja.
Ali ispod površine može se postepeno razvijati nezadovoljstvo.
Jedna osoba vjeruje da je sve u redu, dok druga sve češće osjeća da njene želje nisu važne.
Kada bi otvoreno razgovarale, možda bi otkrile da problem uopšte nije toliko velik.
Možda je dovoljno drugačije rasporediti vrijeme, napraviti kompromis ili jednostavno prihvatiti da ne moraju uvijek željeti iste stvari.
Granice nam omogućavaju da jasnije pokažemo šta nam odgovara, a šta ne.
Ali vrijede u oba smjera.
Kao što mi imamo pravo na svoje potrebe, tako ih imaju i drugi.
Ne možemo očekivati da će svi uvijek prihvatiti naše želje.
Možemo, međutim, pokušati razgovarati s međusobnim poštovanjem i razumjeti da neslaganje ne mora značiti nedostatak ljubavi ili bliskosti.
Šta kada se ljudi naviknu da ste uvijek dostupni?
Promjena načina na koji postavljamo granice može iznenaditi ljude oko nas.
Posebno ako su godinama navikli da uvijek pristajemo.
Možda ćete prvi put odbiti dodatni zadatak na poslu i primijetiti da je kolega nezadovoljan.
Možda ćete reći članu porodice da vam je potreban slobodan vikend, a on će se zapitati zašto ste se odjednom promijenili.
To ne znači nužno da vas ljudi ne poštuju.
Ponekad jednostavno nisu znali da vam određene situacije predstavljaju opterećenje.
Zato je korisno govoriti jasno, bez optuživanja.
Umjesto da kažemo: „Ti uvijek očekuješ previše od mene”, možemo objasniti šta nam konkretno ne odgovara.
„Ove sedmice ne mogu preuzeti dodatne obaveze.”
„Voljela bih da me pitaš prije nego što napraviš plan koji uključuje i moje vrijeme.”
„Važno mi je da završim ono što sam započela. Možemo razgovarati kasnije.”
Takve rečenice ne garantuju da neće doći do neslaganja, ali mogu pomoći da razgovor ostane usmjeren na stvarnu situaciju.
Naravno, nije svaki odnos siguran za otvoreno suprotstavljanje. Ako postoji zastrašivanje, prijetnja ili nasilje, važno je potražiti odgovarajuću podršku i voditi računa o vlastitoj sigurnosti.
Kada počnemo više vjerovati vlastitoj procjeni
Jedna od zanimljivih promjena koja se može dogoditi kada počnemo jasnije izražavati svoje potrebe jeste to što postepeno bolje upoznajemo sebe.
Primjećujemo šta nam prija, a šta nas opterećuje.
Lakše razlikujemo situacije u kojima zaista želimo pomoći od onih u kojima pristajemo samo zbog osjećaja obaveze.
Počinjemo donositi odluke uzimajući u obzir i tuđe okolnosti i vlastite mogućnosti.
To ne znači da ćemo uvijek postupiti idealno.
Nekada ćemo pristati na nešto, a kasnije shvatiti da smo trebali odbiti.
Nekada ćemo biti previše strogi ili nećemo dobro izraziti ono što želimo.
I to je dio učenja.
Zdravo samopouzdanje ne zahtijeva da uvijek donesemo savršenu odluku.
Ono uključuje spremnost da razmislimo o vlastitom ponašanju, prepoznamo grešku i po potrebi nešto promijenimo.
U profesionalnom coachingu upravo takvi razgovori mogu biti dragocjeni.
Ne zato što coach treba odlučiti umjesto osobe, nego zato što joj može pomoći da jasnije sagleda vlastite potrebe, uvjerenja, mogućnosti i odgovornost.
Ponekad jedno dobro postavljeno pitanje otvori prostor za razmišljanje koji ranije nismo primjećivali.
Naprimjer:
„Šta bi se promijenilo kada biste vlastite potrebe uzimali u obzir jednako ozbiljno kao tuđe?”
Odgovor ne mora doći odmah.
Ali može biti vrijedan početak.
Ne morate birati između sebe i drugih
Možda ste se prepoznali u nekim dijelovima ove priče.
Možda ste osoba koja uvijek pronalazi vremena za druge, a vlastite planove lako odgađa.
Možda vam je teško izgovoriti šta mislite jer ne želite izazvati neslaganje.
Ili ste toliko navikli prilagođavati se da ponekad više ni sami niste sigurni šta biste zapravo željeli.
Ako je tako, ne morate sutra potpuno promijeniti način na koji razgovarate i živite.
Možete početi time što ćete sebi dati trenutak prije nego što na sljedeći zahtjev automatski odgovorite potvrdno.
Možda ćete i dalje odlučiti pomoći.
A možda ćete prvi put primijetiti da to danas zaista ne možete.
Važno je da odgovor bude svjesna odluka, a ne samo navika.
Jer imati granice ne znači da prestajemo biti brižni, pažljivi ili spremni pomoći.
To znači da i sebe uključujemo među ljude čije su potrebe važne.
Ne morate postati manje ljubazni da biste bili jasniji. Ne morate biti grubi da biste bili odlučni. I ne morate zaslužiti pravo da kažete šta vam odgovara.
Možda će nekome trebati vremena da se navikne na vaše nove granice.
Možda će i vama trebati vremena da ih izražavate s manje nelagode.
Ali s vremenom možete otkriti da odnosi u kojima postoji prostor za iskrenost ne postaju nužno slabiji kada počnemo govoriti otvorenije.
Ponekad upravo tada postaju kvalitetniji.
A samopouzdanje?
Ono se ne mora pojaviti prije prvog koraka.
Ponekad raste dok učimo da svoje riječi, odluke i postupke sve više usklađujemo s onim što nam je zaista važno.
Jer poštovati druge i poštovati sebe nisu dvije suprotne stvari.
Oboje može imati svoje mjesto u istom odnosu.
StructoMind – Topao pristup. Jasne granice. Vi ste u centru.
Ako primjećujete da vam je teško izraziti vlastite potrebe, zauzeti se za sebe ili postaviti granice u svakodnevnim odnosima, individualni coaching može biti prostor da istražite svoje obrasce ponašanja, razvijate jasniju komunikaciju i pronađete pristup koji odgovara vašim vrijednostima i okolnostima.