Ponekad nam se pruži prilika koju smo dugo priželjkivali, a mi umjesto radosti osjetimo strah.
Zanimljivo, zar ne?
Dok smo o toj prilici samo razmišljali, sve je izgledalo jednostavnije. Zamišljali smo kako bi bilo lijepo promijeniti posao, započeti nešto novo, upoznati nekoga ili konačno donijeti odluku koju već dugo odgađamo.
A onda, kada se mogućnost zaista pojavi, počinjemo tražiti razloge zbog kojih možda ipak nije pravi trenutak.
Možda bismo trebali još malo sačekati. Možda nismo dovoljno spremni. Možda postoje drugi, sposobniji ljudi.
I prije nego što smo bilo šta pokušali, u mislima smo već doživjeli neuspjeh.
Koliko puta ste sami sebi rekli: „Voljela bih, ali...”?
I koliko je puta upravo to „ali” odlučilo umjesto vas?
Strah nije nešto što se događa samo nesigurnim ljudima. Plaše se i oni koji djeluju samouvjereno, koji imaju iskustvo, znanje i iza sebe brojne uspjehe. Razlika je često u tome šta uradimo kada se strah pojavi.
Hoćemo li mu dopustiti da nas upozori na nešto što trebamo ozbiljno razmotriti ili ćemo mu prepustiti da odlučuje umjesto nas?
Sjećam se jedne situacije koju bih mogla opisati ovako.
Pružila mi se mogućnost da preuzmem odgovorniji profesionalni zadatak. Imala sam znanje, iskustvo i želju da pokušam. Ipak, umjesto da razmišljam o onome što mogu ponuditi, počela sam razmišljati o svemu što bi moglo poći pogrešno.
Šta ako ne opravdam očekivanja? Šta ako pogriješim? Šta ako drugi primijete da nisam toliko sigurna u sebe koliko izgledam?
U jednom trenutku shvatila sam da ne procjenjujem samo zadatak koji je preda mnom. Procjenjujem sebe kroz mogućnost neuspjeha.
Zastala sam i postavila sebi drugačije pitanje.
„Da se ne bojim tuđeg mišljenja, šta bih sada odlučila?”
Odgovor nije odmah uklonio nesigurnost. Nije mi garantovao uspjeh niti je značio da će sve biti jednostavno. Ali mi je pomogao da odvojim ono što zaista znam od onoga što samo pretpostavljam.
Shvatila sam da ne moram unaprijed znati svaki odgovor. Mogu se pripremiti, potražiti podršku, postavljati pitanja i učiti tokom procesa.
Taj trenutak me podsjetio na nešto važno: ponekad ne čekamo da budemo spremni, nego da prestanemo osjećati strah.
A to su dvije različite stvari.
Tokom života svi stvaramo određenu sliku o sebi. Ona nastaje iz naših iskustava, odnosa, uspjeha, razočaranja i poruka koje smo godinama slušali.
Ako smo često bili kritikovani, možda ćemo i kasnije teško prihvatati vlastite uspjehe. Ako smo doživjeli odbijanje, možda ćemo u novim odnosima očekivati isto. Ako smo nekada pogriješili pred drugima, možda ćemo početi izbjegavati situacije u kojima bismo ponovo mogli biti izloženi procjeni.
I tako se dogodi da iskustvo iz prošlosti počne uticati na odluke koje donosimo danas.
Nekada toga nismo ni svjesni.
Recimo da dobijete priliku predstaviti svoju ideju pred nekoliko ljudi. Dobro poznajete temu, pripremili ste se i znate šta želite reći. Ipak, neposredno prije početka osjećate nelagodu.
U glavi vam se pojavljuje misao: „Sigurno će neko postaviti pitanje na koje neću znati odgovor.”
Možda i hoće.
Ali znači li to da ne poznajete svoju temu? Da nemate šta ponuditi? Da ste manje sposobni?
Naravno da ne.
Ipak, u trenucima nesigurnosti često prema sebi primjenjujemo mnogo strožije kriterije nego prema drugima.
Kada kolega nešto ne zna, pomislimo da je to sasvim normalno. Kada mi ne znamo, počinjemo preispitivati vlastitu sposobnost.
Kada prijatelj pogriješi, kažemo mu da se greške događaju. Kada mi pogriješimo, ponekad se danima vraćamo na istu situaciju.
Možda bismo zato češće trebali obratiti pažnju na način na koji razgovaramo sami sa sobom.
Ne da bismo sebe uvjeravali kako smo savršeni, već da bismo prestali donositi nepravedne zaključke o vlastitoj vrijednosti.
Nesigurnost se može javiti i pred pozitivnom promjenom
Ponekad ona ne dolazi iz uvjerenja da nešto ne možemo, nego iz straha od toga šta će se promijeniti ako uspijemo.
Nova odgovornost može značiti više očekivanja. Novi posao može tražiti izlazak iz poznatog okruženja. Nova veza može nas učiniti emocionalno otvorenijima.
Čak i pozitivne promjene mogu donijeti neizvjesnost.
Zbog toga nije neobično da istovremeno nešto snažno želimo i osjećamo potrebu da se od toga udaljimo.
Takve unutrašnje suprotnosti dio su ljudskog iskustva.
Važno je da ih ne tumačimo automatski kao znak da trebamo odustati.
Naravno, postoje situacije u kojima je strah opravdan i koristan. On nas može upozoriti na stvarne rizike, loše odnose ili odluke za koje još nemamo dovoljno informacija.
Zato cilj nije postati osoba koja se ničega ne boji.
Mnogo je korisnije naučiti prepoznati kada nas strah štiti, a kada nas možda sprečava da istražimo mogućnost koja nam je važna.
Razumijevanje straha može otvoriti nove mogućnosti
Osoba može djelovati uspješno, organizovano i odlučno, a ipak se iznutra boriti sa sumnjama. Može imati bogato iskustvo i brojne kvalifikacije, a osjećati se nedovoljno spremnom za sljedeći korak.
Zato nije uvijek korisno nekome jednostavno reći: „Moraš više vjerovati u sebe.”
Da je to tako jednostavno, većina ljudi odavno bi riješila svoje nesigurnosti.
Ponekad je potrebno razumjeti odakle određeni strah dolazi, u kojim se situacijama pojavljuje i šta ga održava.
Nekome će pomoći dodatno znanje ili iskustvo. Nekome podrška bliske osobe. Nekome razgovor kroz koji će jasnije sagledati vlastite mogućnosti.
A nekome će biti potrebno vrijeme da ponovo izgradi osjećaj sigurnosti nakon teškog životnog iskustva.
Upravo zato ne postoji jedan odgovor koji odgovara svima.
Coaching može biti koristan kada želimo jasnije razumjeti vlastite ciljeve, prepoznati obrasce razmišljanja i istražiti mogućnosti za promjenu.
Kroz razgovor se ponekad otkrije da ono što doživljavamo kao veliku prepreku zapravo sadrži nekoliko manjih pitanja na koja možemo postepeno odgovoriti.
Možda nam ne nedostaje sposobnost, nego određena informacija.
Možda ne trebamo potpuno promijeniti sebe, nego način na koji pristupamo određenoj situaciji.
A možda je najvažnije prihvatiti da je moguće osjećati nesigurnost i istovremeno napraviti pažljivo promišljen korak.
Ako su strahovi intenzivni, dugotrajni ili značajno ograničavaju svakodnevni život, važno je potražiti odgovarajuću zdravstvenu ili psihološku pomoć. Coaching nije zamjena za liječenje anksioznih poremećaja ili drugih zdravstvenih stanja.
Prvi korak ne mora ukloniti strah
Na nešto što ste možda željeli uraditi, ali ste odgodili jer niste bili sigurni kako će završiti.
Možda još uvijek postoji mogućnost da pokušate. Možda su se okolnosti promijenile i danas biste donijeli drugačiju odluku.
U oba slučaja možete nešto naučiti o sebi.
Ne morate dokazivati hrabrost tako što ćete preuzimati nepotrebne rizike. Niti morate svaku nesigurnost pretvoriti u izazov koji treba savladati.
Ali vrijedi se povremeno zapitati koliko naših odluka zaista proizlazi iz onoga što želimo, a koliko iz onoga čega se bojimo.
Jer ponekad nas ne ograničavaju mogućnosti koje imamo, nego zaključci koje smo o njima donijeli prije nego što smo ih dovoljno istražili.
A možda je upravo tu prostor za drugačiji početak.
StructoMind – Topao pristup. Jasne granice. Vi ste u centru.
Ako primjećujete da vas nesigurnost često zaustavlja pri donošenju važnih odluka, individualni coaching može pružiti prostor da bolje razumijete svoja razmišljanja, istražite mogućnosti i odredite korake koji odgovaraju vašim potrebama i okolnostima.